100 godina insulina – obeležavanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti terapije dijabetesa

U hotelu Hilton u Berlinu 24. jula održana je proslava 100 godina od otkrića insulina. Imao sam čast da budem pozvan kao jedan od 100 gostiju koji su prisustvovali ovom velikom događaju koji je otvorio nemački ministar zdravlja Jens Špan.
Tadašnji ministar zdravlja Jens Špan sa presednikom udruženja Dr. Jens Krugerom i sa Nikol Matig Fabian menadžerkom za odnose sa javnošću.

Događaj je organizovala Nemačka nezavisna neprofitna organizacija ‘‘Deutsche Diabetes Hilfe” koja ujedinjuje osobe sa dijabetesom i njihove porodice, lekare, istraživače i druge stručnjake iz ove oblasti. Samo za ovaj događaj napravljena je virtuelna izložba i sajt ”100 Jahre Insulin”. Bilo je zadovoljstvo čuti prezentacije vrhunskih lekara i stručnjaka o istoriji i budućnosti hormona bez koga naš život ne bi bio moguć. Meni lično najinteresantniji je bio Matias Štajner, olimpijski dizač tegova, osvajač zlatne olimpijske medalje i najpoznatiji sportista sa dijabetesom tip 1 u Nemačkoj. 

Dana 27. jula 1921. godine, kanadski hirurg Frederik Banting i student medicine Čarls Best sa Univerziteta u Torontu su po prvi put uspešno izolovali hormon insulin. To je označilo jedno od najvažnijih otkrića u istoriji lečenja dijabetesa. Samo u roku od godinu dana, ljudi koji pate od dijabetesa lečeni su od bolesti koja se smatrala fatalnom a sam insulin je postao jedna od najvažnijih biomedicinskih inovacija 20. veka i produžio je živote milionima ljudi.

Lečenje dijabetesa danas je jedan veoma radno intenzivan proces koji zahteva stalno praćenje glukoze u krvi, hrane i fizičke aktivnosti zajedno sa davanjem lekova. Izrazito napredne tehnologije kao što su insulinske pumpe i CGM merači u mnogome olakšavaju naš svakodnevni život i sama kontrola bolesti je puno bolja nego pre što potvrđuju i razna istraživanja koja su odrađena.

Nažalost, nekoliko doktora je u svojim izlaganjima pokazalo da uprkos novim lekovima i napretku u tehnologiji većina ljudi sa dijabetesom i dalje ne postiže svoje ciljeve lečenja, u stvari, samo 17% mladih i 21% odraslih koji žive sa dijabetesom dostižu ciljne nivoe A1C, što je negde i poražavajući podatak. 

Sa jedne strane dostupnost i kvalitet insulina, baš kao i CGM merača, nikad nije bila bolja i sad stvarno nema valjanog razloga da neko ima loše kontrolisan dijabetes. S druge strane, insulin je još uvek nedostupan u mnogim delovima sveta, mnoga deca mogu samo da maštaju o insulinskim pumpama i CGM meračima koji i dalje ostaju privilegija bogatih država. To je nekako čini mi se i bio zaključak ovog skupa, nadam se da će se to promeniti u narednim godinama i da bi sve savremene metode lečenja dijabetesa trebale biti dostupne svima kojima su potrebne bez obzira gde da se na ovoj planeti nalaze.